U ožujku 2011.g., Europska komisija donijela je Bijelu knjigu 2011. “Plan za jedinstveni europski prometni prostor – ususret konkurentnom i resursno učinkovitom prometnom sustavu”₂, u kojoj se utvrđuje dugoročna strategija za stvaranje učinkovitijeg, sigurnijeg i zaštićenijeg prijevoznog sustava Europske unije. U Bijeloj knjizi iz 2011. utvrđuje se deset ciljeva za postizanje konkuretnog i resursno učinkovitog prijevoznog sustava, a koji služe kao referentna vrijednost za ostvarenje cilja smanjenja emisija stakleničkih plinova od 60%. Među ostalim ciljevima, u Bijeloj knjizi utvrđuje se da bi se 30 % cestovnog prijevoza tereta duljeg od 300 km do 2030.g. trebalo preusmjeriti na druge modalitete transporta poput željezničkog ili prijevoza vodnim putovima, te više od 50 % do 2050., zahvaljujući učinkovitim i zelenim koridorima za teretni promet. Kako bi se to postiglo, na europskoj razini proveden je niz raznih inicijativa, primjerice jačanje željezničkog sustava za velike brzine te dovršenje inftrastrukturne mreže TEN-T₃; inicijativa morske autoceste ₄; program Marco Polo ₅, zatvoreni program kojim se potiču intermodalna alternativna rješenja. Unatoč naporima i djelovanju na europskoj i nacionalnoj razini u korist „održivog transporta“, u Europskoj uniji još uvijek uvelike prevladava cestovni promet (48 % ukupnog prevezenog tereta₆). U tom smislu, regionalna i nacionalna tijela često uspostavljaju programe poticaja kako bi potaknuli rebalans u modalitetima transporta tereta, podržavajući uporabu modaliteta transporta koji nisu isključivo cestovni, a koji su usto i ekološki prihvatljiviji (promjena vrste prijevoza -modal shift).